Svetislav Basara

FAMOZNO: PROPAST UGLEDA

Foto: Kurir
Ovaj mini-serijal mogli bismo nazvati i „Dani Koštunice u Vašingtonu“.

Ako ste čitali naše dve prethodne, znaćete o čemu se radi u našoj današnjoj kolumni, ako niste, nema smisla da vam prepričavam „kratke sadržaje prethodnih nastavaka“ posvećenih cincarsko-kalburskom amaterizmu pučističke vlade Koštunica-Tadić-Cvetković-Maček.

Kao što je dobro poznato svima osim srbskim legalistima, službena prepiska između država i šefova država ide preko državnih ambasada i to je verovatno jedan od razloga zašto ambasadore, otkako je diplomatija izgubila nekadašnju važnost, zovu njihove ekselencije lepo obučeni poštari. Legalističko pismo koje je mimo ambasade SRJ - ili bar mimo ambasadorovom znanja - stiglo u kabinet predsednika SAD, bilo je toliko traljavo napisano da je Savet za nacionalnu bezbednost hitno pozvao ambasadora Milana St. - koji pojma nema o pismu - da potvrdi autentičnost visokog pisma poslatog u kabinet predsednika SAD - faksom. Detalj koji je činovnika Saveta za nacionalnu bezbednost naveo da posumnja u autentičnost pisma jeste „uveravanje gospodina predsednika u to da će Koštunica uložiti sav svoj lični ugled kako bi se taj zakon koji podrazumeva isporučenja optuženih doneo u najkraćem roku.“

Na prvi pogled u tom pismu nema ništa sumnjivo. Ali već drugi pogled otkriva da u svetu politike i diplomatije reč „ugled“ izaziva podozrenje jer se u pomenutom svetu - i u tom kontekstu - operiše isključivo pojmom „autoritet“ (ovlašćenje). A ako se pitate zašto je to tako, znajte da je to zato što se na „ugled“ i „uglednika“ svako može posrati - što se svakodnevno i čini - dočim se onaj ko ima autoritet mora poslušati, jel tako. Upamtite ovo, važno je za nastavak priče.

Nakon što je potvrdio autentičnost pisma, Milan St. odlazi u ambasadu i šalje Koštunici strogo pov. depešu, u kojoj je napisao da je, citiram „američka strana njegovo pismo prihvatila najozbiljnije, da više nema pravo na odstupanje ili odugovlačenje i da dato obećanje mora da ispuni“. (Treba li uopšte reći da se Koštunica nije udostojio odgovoriti Protiću). Nije prošlo mnogo vremana, Protića ponovo zovu u Savet za nacionalnu bezbednost i postavljaju mu sledeće neprijatno pitanje, prepričavam: „Zašto zakon o saradnji sa Tribunalom u Hagu nije usvojen u srbskoj skupštini kad je već vaš predsednik garantovao svojim ugledom da će biti usvojen.“ Protić, šta će, kud će, kaže da je usvajanje zakona propalo zbog protivljenja crnogorskih socijalista, ali ne kaže - mada je sigurno znao - da su se crnogorski socijalisti „usprotivili“ u dogovoru s Koštunicom, da bi udruženim snagama prejebali Amerikance, ko biva... „ja sam hteo, ali crnogorski socijalisti se usprotivili“.

Ta seosko-pijačarska nameštaljka uvek prolazi na domaćem terenu, ali na drugim terenima - posebno na američkom - ne samo da ne prolazi nego pokazuje sve razmere ovdašnjeg nabusitog političkog amaterizma. I to činovnik Saveta za nacionalnu bezbednost otvoreno kaže Milanu St., koji pokušava da izvadi nešto trnja iz Koštuničine mindže, sledećom rečenicom: „Jedino što možemo da zaključimo jeste da vaš predsednik ne drži datu reč.“

Nastavak sutra.